7 svetskih
čuda
1.
Artemidin hram — 550. pne. u Efesu, Turska.
2. Velike piramide — u Gizi u Egiptu
3. Viseći vrtovi iz Vavilona — napravio ih je Nebukodonosor II, oko 8. veka
pne.
4. Kolos sa Rodosa — statua Heliosa, iz 292. pne. – 280. pne.
5. Mauzolej iz Halikarnasa — u današnjem Bodrumu, Turska.
6. Statua Zevsa u Olimpiji — oko 457. pne.
7. Faros u Aleksandriji — svetionik napravljen 270. pne. na ostrvu Faros
blizu Aleksandrije.
Artemidin
hram
Hram
u starogrčkom gradu Efesu, u Maloj Aziji
(danas Turska), podignut je u slavu Artemide
- grčke boginje lova, divljine i plodnosti.
Danas se od hrama mogu videti samo ostaci
temelja i mesto na kojem se ovaj hram nekada
nalazio - nedaleko od turskog grada Selčuka
i na oko 50 km od grada Izmira. Iako temelj
hrama potiče još iz 7. veka p.n.e, građevina
je konstruisana i podignuta 550. godine
p.n.e. Novac za izgradnju velelepnog mermernog
hrama izdvojio je lidijski kralj Krosos,
a hram je osmislio i projektovao grčki
arhitekta Herosifron. Hram je bio ukrašen
bronzanim statuama koje su izvajali najumešniji
umetnici tog doba: Fidija, Polikleit, Kresilas
i Fradmon.
Hram
je služio kao religijsko zdanje, ali i
kao tržnica. Godinama su hram posećivali
trgovci, turisti, umetnici i kraljevi koji
su odavali počast boginji zaveštajući deo
svoje zarade hramu. Nedavnim arheološkim
iskopavanjima na ovoj lokaciji otkriveni
su darovi koje su hodočasnici koji su dolazili
čak iz Persije i Indije posvetili Artemidi
- naušnice, narukvice i ogrlice od zlata,
statue Artemide izvajane od zlata i slonovače
i drugi artefakti izuzetne vrednosti i
lepote.
U
noći 21. jula 356. godine p.n.e, čovek
po imenu Herostratus je, u nameri da se
proslavi i da njegovo ime ovekoveči istorija,
zapalio hram koji je sagoreo do temelja.
Te iste noći rođen je i Aleksandar Veliki
(Makedonski). Poznati istoričar tog doba
Plutarh zapazio je neobičnu slučajnost
i zabeležio da "u toj noći boginja nije obitavala u svom hramu, jer je prisustvovala rođenju
budućeg velikog vojskovođe, te nije mogla
da spasi svoj hram od uništenja." Tokom naredne dve decenije, hram je obnovljen, u čemu je značajno pomogao sam
Aleksandar Makedonski koji je u to doba
već bio osvojio i pokorio celu Malu Aziju.
Kada
je apostol Pavle u prvom veku nove ere
posetio Efes u nameri da propoveda hrišćanstvo,
suočio se sa snažnim kultom boginje Artemide
rasprostranjenim u narodu koji nije želeo
da ga se odrekne. Kada su Goti 262. godine
n.e. ponovo razrušili hram, Efežani su
se zavetovali da će ga ponovo obnoviti.
Ipak, do 4. veka n.e. većina Efežana je
prihvatilo hrišćanstvo i hram je izgubio
svoj religijski značaj. Poslednje poglavlje
istorije vezano za ovaj hram odigralo se
401. godine n.e. kada ga je srušio Sveti
Jovan Hrizostom. Kasnije je Efes napušten,
a arheološka iskopavanja ove lokacije započela
su tek krajem 19. veka. Iskopavanjima su
otkriveni temelji hrama i put koji je vodio
do ove lokacije koja je danas polumočvarni
predeo, s obzirom da je nekada na tom mestu bilo more i značajna luka Male Azije.

Velike
piramide
Velika
piramida u Gizi je najstarije i ujedno
jedino do danas očuvano svetsko čudo. Nalazi
se u Egiptu, u gradu Giza, nekropolju antičkog
Memfisa, a danas je to deo Kaira. Suprotno
uobičajenom verovanju, samo Velika Keopsova
piramida se naziva svetskim čudom (ne i
druge dve, manje piramide oko nje). Izgrađena
je po nalogu faraona Kufua (ili Keopsa),
vladara četvrte dinastije, oko 2560. g.p.n.e.
kao njegova grobnica. Tradicija gradnje
piramida započela je u starom Egiptu kao
otmenija varijanta mastabe, odnosno platforme
koja natkriva kraljevsku grobnicu. Ova
veza se najbolje može videti na primeru
Stepenaste piramide kralja Zosera u Sakari
koju je podigao poznati egipatski arhitekta
Imhotep.
Veruje
se da je izgradnja Velike piramide trajala
oko 20 godina. Najpre je teren pripremljen,
a zatim su doneti i postavljeni kameni
blokovi. Završni, pokrivni sloj (koji je
propao tokom vremena) činio je građevinu
spolja veoma glatkom. Iako se ne zna kako
su blokovi postavljani, postoji nekoliko
mogućih teorija. Jedna teorija podrazumeva
korišćenje ravne ili spiralne rampe koja
se podizala kako je građevina građena uvis,
dok druga terija pretpostavlja korišćenje
dugačkih poluga. Tokom svoje istorije,
piramide u Gizi su golicale maštu čitavog
čovečanstva, što možda najbolje opisuje
rečenica slavnog Napoleona koju je izgovorio
kada je osvojio Egipat 1798. godine: "Vojnici! Sa vrha ovih piramida posmatra nas 40 vekova!")
Danas
ovo područje, zajedno sa drugim piramidama
i skulpturom Sfinge predstavlja značajnu
turističku atrakciju, koju upotpunjuje
i misteriozni Sunčev brod, pronađen 1954.
godine sa južne strane Velike piramide.
Za brod se veruje da je simbolično predstavljao
sredstvo kojim je telo umrlog Keopsa povezeno
na poslednje putovanje - u zagrobni svet.
Kada je izgrađena, Velika piramida je bila
visoka 145,75 m. Tokom godina, vrh piramide
je urušen za oko 10 m. Bila je to najviša
građevina na Zemlji tokom 4300 godina i
koju su nadvisile druge građevine tek krajem
19. veka. Ugao stranica u odnosu na osnovu
iznosi 51 stepen i 51 minut. Svaka strana
je pažljivo orijentisana prema jednoj od
četiri strane sveta. Horizontalni presek
građevine uvek je kvadratan u bilo kom delu, a dužina stranice osnove iznosi tačno 229 m. Cela građevina se sastoji
od približno 2 miliona kamenih blokova
od kojih svaki teži više od dve tone. Prostor
koji zauzima Velika piramida dovoljan je
da unutar sebe obuhvati katedralu Svetog
Petra u Rimu i katedrale u Milanu i Londonu
- zajedno.
Sa
severne strane nalazi se ulaz u piramidu.
Više prolaza, galerija i holova vodi ili
u glavnu odaju kraljevske grobnice ili
u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica
nalazi se u središtu piramide. Sarkofag
je napravljen od crvenog granita, kao i
zidovi grobnice. Sve je toliko precizno
uklopljeno, da nema ni milimetar zazora.
Sam sarkofag je za samo 1 cm uži od ulaza
u grobnicu.



Viseći
vrtovi iz Vavilona
Ostaci
visećih vrtova u Vavilonu nalaze se na
istočnoj obali reke Eufrat, na oko 50 km
južno od Bagdada, u Iraku. Istorija svedoči
da je vavilonsko carstvo cvetalo u vreme
vladavine čuvenog kralja Hamurabija (1792-1750
g.p.n.e.) Ipak, smatra se da su legendarni
viseći vrtovi izgrađeni za vreme vladavine
njegovog potomka Nabukodonosora II (604-562.
g.p.n.e.) i to po želji njegove supruge
koja je bila "dovedena iz Medije i naročito volela planinski pejsaž".
Detaljni
opisi visećih vrtova pronađeni su u delima
grčkih istoričara Berosa i Diodorusa Sikulusa.
U tablicama iz vremena Nabukodonosora,
međutim, ni na jednom mestu se ne pominje
postojanje visećih vrtova, iako se mogu
naći opisi njegove palate i samog grada
Vavilona. Sve do 20. veka mnoge misterije
vezane za viseće vrtove nisu bile otkrivene
- čak se i danas arheolozi bore da prikupe
dovoljno dokaza pre nego izvedu konačne
zaključke o tačnoj lokaciji vrtova, njihovom
sistemu navodnjavanja i njihovom stvarnom
izgledu. Neki noviji podaci ukazuju čak
i da je vrtove sagradio drugi vladar -
Senaherib, i to oko 1000 godina ranije
nego što se do sada smatralo.
Detaljne
opise vrtova iznose i poznati starogrčki
pisci tog doba - Strabo i Filo vizantijski.
Evo izvoda iz njihovih dela: "Vrtovi su oblika kvadrata stranice dužine oko četiri pletre (stara mera za dužinu,
prim. prev.) Sačinjavaju ih lučni svodovi
koji se uzdižu nad popločanim osnovama,
a terase su izgrađene stepenasto, jedna
nad drugom pod različitim uglovima..."; "U vrtovima se uzgajaju egzotične biljke posađene na same terase, poduprte kamenim
stubovima... Potoci vode teku s visina
i spuštaju se u slapovima do tla... Oni
navodnjavaju sve vrtove, natapajući korenje
biljaka i čineći ceo predeo vlažnim i sparnim.
Tako je trava stalno zelena, a drveće buja...
Ovo umetničko delo kraljevskog luksuza
odaje utisak prirodnosti, jer se uticaj
čoveka u održavanju ovih vrtova nikada
ne vidi."
Novijim
arheološkim istraživanjima drevnog grada
Vavilona u Iraku otkriveni su temelji kraljevske
palate, ostaci lučnih svodova i odličan
sistem navodnjavanja u južnom delu palate,
kao i masivni zidovi debljine 25 metara
za koje se pretpostavlja da su ostaci samih
terasa.



Kolos
sa Rodosa
Iako
je od vremena izgradnje ove ogromne statue
do njenog uništenja proteklo svega 56 godina,
ova svojevrsna i neponovljiva građevina
svakako je zaslužila svoje mesto među svetskim
čudima. Kolos sa Rodosa nije samo gigantska
statua - on je simbol jedinstva naroda
koji je naseljavao Rodos, prelepo mediteransko
ostrvo.
Ova
statua se nalazila na samom ulazu u luku
Mitraki ostrva Rodos u Grčkoj. U staroj
Grčkoj, na malom ostrvu Rodosu nalazila
su se 3 grada-države (polisa): Lalisos,
Kamiros i Lindos. 408. godine p.n.e. ovi
gradovi su se ujedinili i sačinili jedinstvenu
teritoriju - grad Rodos. Grad se brzo razvijao
i gradio snažne ekonomske veze sa svojim
glavnim saveznikom Ptolomejem I, tadašnjim
vladarom starog Egipta. 305. godine p.n.e,
Antagonidi iz Makedonije koji su bili veliki
rivali ptolomejima, napali su Rodos u pokušaju
da slome njegovu alijansu sa Egiptom. Ipak,
nisu uspeli da uđu u grad. Kada je postignut
mirovni sporazum 304. godine p.n.e, Antagonidi
su se povukli ostavljajući za sobom velike
količine ratne opreme. Kako bi proslavili
svoje jedinstvo, stanovnici Rodosa prodali
su svu tu ratnu opremu i za dobijeni novac podigli gigantsku statuu posvećenu
grčkom bogu Sunca, Heliosu. Izgradnja statue
trajala je 12 godina i završena je 282.
godine p.n.e. Godinama je statua stajala
na ulazu u rodosku luku, sve dok snažan
zemljotres nije pogodio Rodos 226. godine
p.n.e. Grad je bio teško oštećen, a Kolos
je slomljen na najslabijem mestu - u kolenu.
Rodos je tada primio ponudu Ptolomeja III
da plati sve troškove restauracije polomljene
statue, ali nakon što su konsultovani proroci,
ponovno podizanje statue je zabranjeno,
a Ptolomejeva ponuda odbijena. Skoro 1000
godina statua je ležala polomljena. 654.
godine n.e Arapi su napali Rodos. Uzeli
su ostatke polomljenog Kolosa i prodali
ih Siriji - bili su otpremljeni na leđima
900 kamila.
Ogromnu
statuu osmislio je rodoski vajar Ares iz
Lindosa. Osnova statue je bila napravljena
od mermera, a najpre su postavljena stopala
i članci noge. Statua je postupno građena
tako što je bronzana prevlaka bila učvršćivana
gvozdenim i kamenim ojačanjima. Da bi statua
bila dovršena, izgrađena je visoka rampa
oko statue koja je kasnije uklonjena. Kada
je Kolos završen, bio je visok 33 metra.
Kolika je zapravo bila veličina statue,
najbolje svedoči Plinije Stariji: "Kada je statua polomljena i pala na zemlju, grupa od 5-6 ljudi ispruženih ruku
je jedva mogla da opaše prst ruke Kolosa".


Mauzolej
iz Halikarnasa
Slično
Velikoj piramidi u Egiptu, i ovo mesto
predstavlja grob jednog antičkog vladara.
Ipak, Mauzolej se razlikuje od piramida
po mnogo čemu - između ostalog, lepota
građevine je ta koja je, više nego njena
veličina, zadivila milione ljudi od vremena
izgradnje pa sve do danas. Mauzolej se
nalazi u gradu Bodrumu (u starogrčko doba
Halikarnas), na obali Egejskog mora, u
jugozapadnom delu današnje Turske.
Kada
su Persijanci proširili svoje antičko carstvo
obuhvativši Mesopotamiju, severnu Indiju,
Siriju, Egipat i Malu Aziju, njihov vladar
više nije bio u stanju da kontroliše svoje
ogromno carstvo bez pomoći lokalnih upravnika
ili vladara - satrapa. Kao i mnoge druge
provincije, kraljevina Karija u zapadnom
delu Male Azije (danas Turska) bila je
toliko udaljena od persijske prestonice
da je praktično bila samostalna. Od 377.
do 353. godine p.n.e., karijski kralj Mauzol
premestio je svoju prestonicu u grad Halikarnas.
Projekat grobnice za Mauzola bio je poveren
njegovoj ženi i sestri Artemidi i pretpostavlja
se da je njena gradnja započela još za
kraljevog života. Građevina, prozvana Mauzolej,
završena je oko 350. g.p.n.e, tri godine
nakon Mauzolove smrti i godinu dana nakon
Artemidine smrti.
Tokom
16 vekova Mauzolej je opstajao u odličnom
stanju sve dok snažan zemljotres nije oštetio
njegov krov i kolonade (stubove). Početkom
15. veka, vitezovi Sv. Jovana Malteškog
okupirali su okolinu i sam Halikarnas i
izgradili ogromni krstaški zamak. Kada
su odlučili da ga ojačaju i utvrde 1494.
godine, iskoristili su materijal od kojeg
je bio izgrađen tada već značajno oštećen
Mauzolej. Do 1522. godine gotovo svaka
cigla iz Mauzoleja bila je uklonjena i
iskorišćena za izgradnju više raznih građevina.
Danas, masivni krstaški zamak i dalje postoji
u Bodrumu, a obrađeni kameni i mermerni
blokovi Mauzoleja se mogu jasno uočiti
u strukturi njegovih zidova. Neke od skulptura
iz Mauzoleja su sačuvane, kao i više unutrašnjih
mermernih dekoracija na kojima je prikazana bitka između starih Grka i Amazonki. Na samoj lokaciji gde se nekada
nalazio Mauzolej danas se mogu videti samo
ostaci njegovih temelja.
Sama
konstrukcija Mauzoleja bila je pravougaona
u osnovi, dimenzija 40 m x 30 m. Grobnica
i sarkofag izrađeni su od alabastera i
ukrašeni zlatom i postavljeni u centralnom
delu Mauzoleja, na uzdignutom podijumu
popločanom mermerom i okruženom kolonadama
(stubovima) u jonskom stilu. Kolonade su
podupirale piramidalni krov takođe ukrašen
statuama i kipovima. Na vrhu krova nalazila
se statua koja je predstavljala kočije
koje su vukla četiri konja. Ukupna visina
Mauzoleja bila je 45m, od čega je centralni
podijum sa grobnicom bio visok 20m, 12m
su bile visoke kolonade, 7m piramidalni
krov i 6m statua kočija na vrhu krova.
Naročita
lepota građevine nije bila samo u njegovoj
strukturi, već i u dekoracijama i statuama
koje su ukrašavale njenu spoljašnjost na
raznim nivoima građevine, od poda do samog
krova. Na građevini se nalazilo nekoliko
desetina statua ljudi, lavova, konja i
drugih životinja u prirodnoj veličini i
većih. Isklesali su ih četiri grčka skulptora
- Briaksos, Leohares, Skopas i Timoteus,
pri čemu je svaki od njih ukrašavao po
jednu stranu Mauzoleja. Posebno mesto u
istoriji pripada ovoj građevini ne samo
zbog brojnih statua ljudi i životinja,
već i zbog činjenice da ona nije bila posvećena
nijednom od bogova stare Grčke. Danas se
po imenu ove građevine sve velike i raskošne
grobnice nazivaju mauzolejima.


Statua
Zevsa u Olimpiji
Još
jedno svetsko čudo je bila statua boga
Zevsa - vrhovnog boga starih Grka u čiju
čast su se održavale Olimpijske igre, a
nalazila se na prostoru same Olimpije po
kojoj su igre i dobile naziv. U vreme Olimpijskih
igara prestajali su ratovi, a atlete iz
Male Azije, Sirije, Egipta i Sicilije su
dolazili da proslave Olimpijadu i obožavaju
svog boga nad bogovima - Zevsa. Statua
se nalazila u samom gradu Olimpiji, na
zapadnoj obali današnje Grčke, oko 150
km zapadno od Atine.
Računanje
vremena kod starih Grka započinje 776.
g.p.n.e. kada se veruje da je počelo i
održavanje Olimpijskih igara. Ogromni Zevsov
hram konstruisao je arhitekta Libon i on
je izgrađen oko 450. g.p.n.e. Usled rastuće
moći antičke Grčke, jednostavni hram u
dorskom stilu delovao je isuviše obično,
pa su bile potrebne krupne izmene na njemu.
Rešenje je pronađeno u izgradnji ogromne
statue. Atinski skulptor Fidija dobio je
ovaj "sveti" zadatak. Tokom narednih godina, hram je privlačio posetioce i vernike iz celog
sveta. U drugom veku p.n.e. izgrađena statua
je uspešno renovirana, a u prvom veku p.n.e.
rimski imperator Kaligula pokušao je da
statuu prebaci u Rim - pokušaj je propao
kada su se građevinske skele koje su podigli
njegovi radnici urušile. Kada su Olimpijske
igre zabranjene 391. g.n.e. po naredbi
cara Teodosija I kao paganski običaj, naređeno
je i da se Zevsov hram zatvori. Kasnije,
Olimpiju su zadesili zemljotresi, odroni
i poplave, a hram je oštećen i u požaru
u petom veku n.e. Nešto pre toga, statua
je prebačena u carsku palatu u Konstantinopolju,
gde se nalazila sve dok nije uništena u
velikom požaru 462. g.n.e. Na mestu gde
je nekada bio stari hram danas nema ničeg
osim ostataka kamenja, temelja građevine i palih stubova.
Fidija
je izgradnju statue započeo oko 440 g.p.n.e.
Nekoliko godina ranije, on je razvio tehniku
izgradnje ogromnih statua od zlata i slonovače
pomoću drvenog rama na koji su se postavljali
komadi metala i slonovače, a zatim se skulptura
prekrivala zlatom. Fidijina radionica i
danas postoji u Olimpiji i identična je
po veličini i nalazi se na istom mestu
kao i u vreme kada je postojao Zevsov hram.
U njoj je Fidija vajao komade buduće statue
koji bi zatim bili sklopljeni u celinu.
Kada je statua završena, jedva da je mogla
da stane unutar hrama. Strabo piše: "... Iako je hram sam po sebi veoma prostran, skulptora su kritikovali što nije
poštovao zadate mere. Sedeća statua Zevsa
je bila toliko velika da je njena glava
dodirivala tavanicu." Po ovom opisu može se zaključiti da je impresivna veličina statue nju upravo
i činila tako izvanrednom. Osnova statue
bila je 6,5 m široka i 1 m visoka. Visina
same statue je bila 13 m - kao današnja
četvorospratnica. Statua je bila toliko
visoka, da su posetioci više opisivali
tron, nego Zevsa i njegovu skulpturu. Podnožje
trona bilo je ukrašeno rezbarijama sfinge
i figurama Pobede sa krilima, skulpturama
grčkih bogova Apola, Artemide i Niobine
dece, kao i mitskih bića. Na Zevsovoj glavi
nalazio se venac od maslinovog šiblja.
U njegovoj levoj ruci nalazio se skiptar
sa orlom na vrhu, a njegova odeća je bila
ukrašena rezbarijama životinja i ljiljana.
Bile
su napravljene i kopije ove statue, uključujući
i veliki prototip u Sirenu (Libija). Međutim,
nijedna od njih nije očuvana do današnjih
dana. Tako je ova statua ostala zapamćena
kao najzapaženija tvorevina grčke skulptorske
umetnosti.

Faros
u Aleksandriji
Od
svih svetskih čuda, jedino je svetionik
u Aleksandriji, pored svoje arhitektonske
čudesnosti, imao i praktičnu namenu - omogućavao
je brodovima bezbedan povratak u Veliku
luku Aleksandrije. U arhitektonskom smislu,
ovaj svetionik je ipak imao najveći značaj
- to je bila najviša građevina na svetu
u to vreme i njena svetlost se mogla videti
na 50 kilometara od aleksandrijske obale.
Nalazio se na drevnom ostrvu Farosu u blizini
grada Aleksandrije u Egiptu.
Nedugo
nakon smrti Aleksandra Velikog (Makedonskog),
njegov namesnik Ptolomej Soter preuzeo
je vlast nad Egiptom. Podigao je i uzeo
za svoju prestonicu Aleksandriju u čijoj
se blizini nalazi ostrvo Faros, a za čije
ime se veruje da potiče od reči Pharao's,
što znači "faraonovo ostrvo". Ostrvo je sa obalom bilo povezano pomoću nasipa nazvanog Heptastadion koji
je postao druga luka Aleksandrije. Usled
nepovoljnih uslova za pristajanje brodova
i plitke obale tog regiona, izgradnja svetionika
je bila neophodna.
Izgradnju
je započeo Ptolomej Soter oko 290. g.p.n.e,
a ona je završena nakon njegove smrti,
tokom vladavine njegovog sina Ptolomeja
Filadelfija. Sostratus, Euklidov savremenik,
bio je arhitekta svetionika, ali su detaljne
proračune za građevinu izvršili naučnici
aleksandrijske biblioteke-muzeja. Svetionik
je bio posvećen bogovima spasiteljima -
Ptolomeju Soteru (u prevodu znači spasitelj)
i njegovoj ženi Berenis. Vekovima je Faroski
svetionik bio znamenje aleksandrijske luke
koji je noću svetleo pomoću upaljene vatre,
a danju je ogledalima reflektovao sunčevu
svetlost. Ovaj svetionik je bio prikazan
i na rimskim novčićima.
Kada
su Arapi pokorili Egipat, divili su se
Aleksandriji i njenom bogatstvu. Svetionik
nastavlja da se pominje u njihovim spisima
i putničkim izveštajima. Ipak, novi vladari
su prestonicu premestili u Kairo, s obzirom
da nisu imali nikakvih veza sa Mediteranom.
Kada je greškom veliko ogledalo svetionika
razbijeno, ono nije bilo ni zamenjeno.
Veliki zemljotres 956. g.n.e. potresao
je Aleksandriju i naneo manja oštećenja
svetioniku, a zatim su dva još jača zemljotresa
(1303. i 1323. g.n.e.) nanela nova, još
veća oštećenja. Kada je poznati arapski
putnik Ibn Batuta posetio Aleksandriju
1349. g.n.e., nije mogao da uđe u ruinirani
svetionik, čak ni da priđe njegovom glavnom
ulazu. Poslednje pogavlje u istoriji svetionika
dogodilo se 1480. g.n.e. kada je egipatski sultan Mameluk Ćatbej odlučio da ojača odbrambene zidine grada Aleksandrije
- izgradio je srednjovekovnu tvrđavu na
istom mestu na kojem se nalazio svetionik,
koristeći njegov građevinski materijal,
pre svega mermer.
Od
šest uništenih svetskih čuda, svetionik
je nestao poslednji. U spisima savremenika,
Straboa i Plinija starijeg, mogu se naći
detaljni opisi svetionika i načina njegovog
funkcionisanja. Oni opisuju na koji način
je ogledalo reflektovalo svetlost desetinama
kilometara na pučinu i iznose legendu po
kojoj je ogledalo takođe korišćeno i za
spaljivanje neprijateljskih brodova pre
nego što bi se uopšte i približili luci.
Arhitektonski, ovaj svetionik je ostavio
velikog traga i uticaja na kasnije izgrađene
svetionike duž Mediterana i u Španiji,
a danas se u romanskim jezicima (francuskom,
italijanskom, španskom) svetionik kaže "faros".