Pikante Smeštaj Jagodina
apartmani i sobe jagodina Agent Lux
Apartmani Gold Crown Jagodina
S Apartmani Jagodina Smetaj
Smestaj Del Lux Vesna Jagodina
Apartmani Jova Jagodina Smetaj

Deo informacija smo preuzeli iz knjige ''Kroz Jagodinu i okolinu'' koju je napisao poznati jagodinski geograf Saša Mikić

7 svetskih čuda

 

1. Artemidin hram — 550. pne. u Efesu, Turska.
2. Velike piramide — u Gizi u Egiptu
3. Viseći vrtovi iz Vavilona — napravio ih je Nebukodonosor II, oko 8. veka pne.
4. Kolos sa Rodosa — statua Heliosa, iz 292. pne. – 280. pne.
5. Mauzolej iz Halikarnasa — u današnjem Bodrumu, Turska.
6. Statua Zevsa u Olimpiji — oko 457. pne.
7. Faros u Aleksandriji — svetionik napravljen 270. pne. na ostrvu Faros blizu Aleksandrije.


Artemidin hram

Hram u starogrčkom gradu Efesu, u Maloj Aziji (danas Turska), podignut je u slavu Artemide - grčke boginje lova, divljine i plodnosti. Danas se od hrama mogu videti samo ostaci temelja i mesto na kojem se ovaj hram nekada nalazio - nedaleko od turskog grada Selčuka i na oko 50 km od grada Izmira. Iako temelj hrama potiče još iz 7. veka p.n.e, građevina je konstruisana i podignuta 550. godine p.n.e. Novac za izgradnju velelepnog mermernog hrama izdvojio je lidijski kralj Krosos, a hram je osmislio i projektovao grčki arhitekta Herosifron. Hram je bio ukrašen bronzanim statuama koje su izvajali najumešniji umetnici tog doba: Fidija, Polikleit, Kresilas i Fradmon.

Hram je služio kao religijsko zdanje, ali i kao tržnica. Godinama su hram posećivali trgovci, turisti, umetnici i kraljevi koji su odavali počast boginji zaveštajući deo svoje zarade hramu. Nedavnim arheološkim iskopavanjima na ovoj lokaciji otkriveni su darovi koje su hodočasnici koji su dolazili čak iz Persije i Indije posvetili Artemidi - naušnice, narukvice i ogrlice od zlata, statue Artemide izvajane od zlata i slonovače i drugi artefakti izuzetne vrednosti i lepote.

U noći 21. jula 356. godine p.n.e, čovek po imenu Herostratus je, u nameri da se proslavi i da njegovo ime ovekoveči istorija, zapalio hram koji je sagoreo do temelja. Te iste noći rođen je i Aleksandar Veliki (Makedonski). Poznati istoričar tog doba Plutarh zapazio je neobičnu slučajnost i zabeležio da "u toj noći boginja nije obitavala u svom hramu, jer je prisustvovala rođenju budućeg velikog vojskovođe, te nije mogla da spasi svoj hram od uništenja." Tokom naredne dve decenije, hram je obnovljen, u čemu je značajno pomogao sam Aleksandar Makedonski koji je u to doba već bio osvojio i pokorio celu Malu Aziju.

Kada je apostol Pavle u prvom veku nove ere posetio Efes u nameri da propoveda hrišćanstvo, suočio se sa snažnim kultom boginje Artemide rasprostranjenim u narodu koji nije želeo da ga se odrekne. Kada su Goti 262. godine n.e. ponovo razrušili hram, Efežani su se zavetovali da će ga ponovo obnoviti. Ipak, do 4. veka n.e. većina Efežana je prihvatilo hrišćanstvo i hram je izgubio svoj religijski značaj. Poslednje poglavlje istorije vezano za ovaj hram odigralo se 401. godine n.e. kada ga je srušio Sveti Jovan Hrizostom. Kasnije je Efes napušten, a arheološka iskopavanja ove lokacije započela su tek krajem 19. veka. Iskopavanjima su otkriveni temelji hrama i put koji je vodio do ove lokacije koja je danas polumočvarni predeo, s obzirom da je nekada na tom mestu bilo more i značajna luka Male Azije.

           

Velike piramide

Velika piramida u Gizi je najstarije i ujedno jedino do danas očuvano svetsko čudo. Nalazi se u Egiptu, u gradu Giza, nekropolju antičkog Memfisa, a danas je to deo Kaira. Suprotno uobičajenom verovanju, samo Velika Keopsova piramida se naziva svetskim čudom (ne i druge dve, manje piramide oko nje). Izgrađena je po nalogu faraona Kufua (ili Keopsa), vladara četvrte dinastije, oko 2560. g.p.n.e. kao njegova grobnica. Tradicija gradnje piramida započela je u starom Egiptu kao otmenija varijanta mastabe, odnosno platforme koja natkriva kraljevsku grobnicu. Ova veza se najbolje može videti na primeru Stepenaste piramide kralja Zosera u Sakari koju je podigao poznati egipatski arhitekta Imhotep.

Veruje se da je izgradnja Velike piramide trajala oko 20 godina. Najpre je teren pripremljen, a zatim su doneti i postavljeni kameni blokovi. Završni, pokrivni sloj (koji je propao tokom vremena) činio je građevinu spolja veoma glatkom. Iako se ne zna kako su blokovi postavljani, postoji nekoliko mogućih teorija. Jedna teorija podrazumeva korišćenje ravne ili spiralne rampe koja se podizala kako je građevina građena uvis, dok druga terija pretpostavlja korišćenje dugačkih poluga. Tokom svoje istorije, piramide u Gizi su golicale maštu čitavog čovečanstva, što možda najbolje opisuje rečenica slavnog Napoleona koju je izgovorio kada je osvojio Egipat 1798. godine: "Vojnici! Sa vrha ovih piramida posmatra nas 40 vekova!")

Danas ovo područje, zajedno sa drugim piramidama i skulpturom Sfinge predstavlja značajnu turističku atrakciju, koju upotpunjuje i misteriozni Sunčev brod, pronađen 1954. godine sa južne strane Velike piramide. Za brod se veruje da je simbolično predstavljao sredstvo kojim je telo umrlog Keopsa povezeno na poslednje putovanje - u zagrobni svet. Kada je izgrađena, Velika piramida je bila visoka 145,75 m. Tokom godina, vrh piramide je urušen za oko 10 m. Bila je to najviša građevina na Zemlji tokom 4300 godina i koju su nadvisile druge građevine tek krajem 19. veka. Ugao stranica u odnosu na osnovu iznosi 51 stepen i 51 minut. Svaka strana je pažljivo orijentisana prema jednoj od četiri strane sveta. Horizontalni presek građevine uvek je kvadratan u bilo kom delu, a dužina stranice osnove iznosi tačno 229 m. Cela građevina se sastoji od približno 2 miliona kamenih blokova od kojih svaki teži više od dve tone. Prostor koji zauzima Velika piramida dovoljan je da unutar sebe obuhvati katedralu Svetog Petra u Rimu i katedrale u Milanu i Londonu - zajedno.

Sa severne strane nalazi se ulaz u piramidu. Više prolaza, galerija i holova vodi ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice. Sve je toliko precizno uklopljeno, da nema ni milimetar zazora. Sam sarkofag je za samo 1 cm uži od ulaza u grobnicu.

        

Viseći vrtovi iz Vavilona

Ostaci visećih vrtova u Vavilonu nalaze se na istočnoj obali reke Eufrat, na oko 50 km južno od Bagdada, u Iraku. Istorija svedoči da je vavilonsko carstvo cvetalo u vreme vladavine čuvenog kralja Hamurabija (1792-1750 g.p.n.e.) Ipak, smatra se da su legendarni viseći vrtovi izgrađeni za vreme vladavine njegovog potomka Nabukodonosora II (604-562. g.p.n.e.) i to po želji njegove supruge koja je bila "dovedena iz Medije i naročito volela planinski pejsaž".

Detaljni opisi visećih vrtova pronađeni su u delima grčkih istoričara Berosa i Diodorusa Sikulusa. U tablicama iz vremena Nabukodonosora, međutim, ni na jednom mestu se ne pominje postojanje visećih vrtova, iako se mogu naći opisi njegove palate i samog grada Vavilona. Sve do 20. veka mnoge misterije vezane za viseće vrtove nisu bile otkrivene - čak se i danas arheolozi bore da prikupe dovoljno dokaza pre nego izvedu konačne zaključke o tačnoj lokaciji vrtova, njihovom sistemu navodnjavanja i njihovom stvarnom izgledu. Neki noviji podaci ukazuju čak i da je vrtove sagradio drugi vladar - Senaherib, i to oko 1000 godina ranije nego što se do sada smatralo.

Detaljne opise vrtova iznose i poznati starogrčki pisci tog doba - Strabo i Filo vizantijski. Evo izvoda iz njihovih dela: "Vrtovi su oblika kvadrata stranice dužine oko četiri pletre (stara mera za dužinu, prim. prev.) Sačinjavaju ih lučni svodovi koji se uzdižu nad popločanim osnovama, a terase su izgrađene stepenasto, jedna nad drugom pod različitim uglovima..."; "U vrtovima se uzgajaju egzotične biljke posađene na same terase, poduprte kamenim stubovima... Potoci vode teku s visina i spuštaju se u slapovima do tla... Oni navodnjavaju sve vrtove, natapajući korenje biljaka i čineći ceo predeo vlažnim i sparnim. Tako je trava stalno zelena, a drveće buja... Ovo umetničko delo kraljevskog luksuza odaje utisak prirodnosti, jer se uticaj čoveka u održavanju ovih vrtova nikada ne vidi."

Novijim arheološkim istraživanjima drevnog grada Vavilona u Iraku otkriveni su temelji kraljevske palate, ostaci lučnih svodova i odličan sistem navodnjavanja u južnom delu palate, kao i masivni zidovi debljine 25 metara za koje se pretpostavlja da su ostaci samih terasa.

        

Kolos sa Rodosa

Iako je od vremena izgradnje ove ogromne statue do njenog uništenja proteklo svega 56 godina, ova svojevrsna i neponovljiva građevina svakako je zaslužila svoje mesto među svetskim čudima. Kolos sa Rodosa nije samo gigantska statua - on je simbol jedinstva naroda koji je naseljavao Rodos, prelepo mediteransko ostrvo.

Ova statua se nalazila na samom ulazu u luku Mitraki ostrva Rodos u Grčkoj. U staroj Grčkoj, na malom ostrvu Rodosu nalazila su se 3 grada-države (polisa): Lalisos, Kamiros i Lindos. 408. godine p.n.e. ovi gradovi su se ujedinili i sačinili jedinstvenu teritoriju - grad Rodos. Grad se brzo razvijao i gradio snažne ekonomske veze sa svojim glavnim saveznikom Ptolomejem I, tadašnjim vladarom starog Egipta. 305. godine p.n.e, Antagonidi iz Makedonije koji su bili veliki rivali ptolomejima, napali su Rodos u pokušaju da slome njegovu alijansu sa Egiptom. Ipak, nisu uspeli da uđu u grad. Kada je postignut mirovni sporazum 304. godine p.n.e, Antagonidi su se povukli ostavljajući za sobom velike količine ratne opreme. Kako bi proslavili svoje jedinstvo, stanovnici Rodosa prodali su svu tu ratnu opremu i za dobijeni novac podigli gigantsku statuu posvećenu grčkom bogu Sunca, Heliosu. Izgradnja statue trajala je 12 godina i završena je 282. godine p.n.e. Godinama je statua stajala na ulazu u rodosku luku, sve dok snažan zemljotres nije pogodio Rodos 226. godine p.n.e. Grad je bio teško oštećen, a Kolos je slomljen na najslabijem mestu - u kolenu. Rodos je tada primio ponudu Ptolomeja III da plati sve troškove restauracije polomljene statue, ali nakon što su konsultovani proroci, ponovno podizanje statue je zabranjeno, a Ptolomejeva ponuda odbijena. Skoro 1000 godina statua je ležala polomljena. 654. godine n.e Arapi su napali Rodos. Uzeli su ostatke polomljenog Kolosa i prodali ih Siriji - bili su otpremljeni na leđima 900 kamila.

Ogromnu statuu osmislio je rodoski vajar Ares iz Lindosa. Osnova statue je bila napravljena od mermera, a najpre su postavljena stopala i članci noge. Statua je postupno građena tako što je bronzana prevlaka bila učvršćivana gvozdenim i kamenim ojačanjima. Da bi statua bila dovršena, izgrađena je visoka rampa oko statue koja je kasnije uklonjena. Kada je Kolos završen, bio je visok 33 metra. Kolika je zapravo bila veličina statue, najbolje svedoči Plinije Stariji: "Kada je statua polomljena i pala na zemlju, grupa od 5-6 ljudi ispruženih ruku je jedva mogla da opaše prst ruke Kolosa".

       

Mauzolej iz Halikarnasa

Slično Velikoj piramidi u Egiptu, i ovo mesto predstavlja grob jednog antičkog vladara. Ipak, Mauzolej se razlikuje od piramida po mnogo čemu - između ostalog, lepota građevine je ta koja je, više nego njena veličina, zadivila milione ljudi od vremena izgradnje pa sve do danas. Mauzolej se nalazi u gradu Bodrumu (u starogrčko doba Halikarnas), na obali Egejskog mora, u jugozapadnom delu današnje Turske.

Kada su Persijanci proširili svoje antičko carstvo obuhvativši Mesopotamiju, severnu Indiju, Siriju, Egipat i Malu Aziju, njihov vladar više nije bio u stanju da kontroliše svoje ogromno carstvo bez pomoći lokalnih upravnika ili vladara - satrapa. Kao i mnoge druge provincije, kraljevina Karija u zapadnom delu Male Azije (danas Turska) bila je toliko udaljena od persijske prestonice da je praktično bila samostalna. Od 377. do 353. godine p.n.e., karijski kralj Mauzol premestio je svoju prestonicu u grad Halikarnas. Projekat grobnice za Mauzola bio je poveren njegovoj ženi i sestri Artemidi i pretpostavlja se da je njena gradnja započela još za kraljevog života. Građevina, prozvana Mauzolej, završena je oko 350. g.p.n.e, tri godine nakon Mauzolove smrti i godinu dana nakon Artemidine smrti.

Tokom 16 vekova Mauzolej je opstajao u odličnom stanju sve dok snažan zemljotres nije oštetio njegov krov i kolonade (stubove). Početkom 15. veka, vitezovi Sv. Jovana Malteškog okupirali su okolinu i sam Halikarnas i izgradili ogromni krstaški zamak. Kada su odlučili da ga ojačaju i utvrde 1494. godine, iskoristili su materijal od kojeg je bio izgrađen tada već značajno oštećen Mauzolej. Do 1522. godine gotovo svaka cigla iz Mauzoleja bila je uklonjena i iskorišćena za izgradnju više raznih građevina. Danas, masivni krstaški zamak i dalje postoji u Bodrumu, a obrađeni kameni i mermerni blokovi Mauzoleja se mogu jasno uočiti u strukturi njegovih zidova. Neke od skulptura iz Mauzoleja su sačuvane, kao i više unutrašnjih mermernih dekoracija na kojima je prikazana bitka između starih Grka i Amazonki. Na samoj lokaciji gde se nekada nalazio Mauzolej danas se mogu videti samo ostaci njegovih temelja.

Sama konstrukcija Mauzoleja bila je pravougaona u osnovi, dimenzija 40 m x 30 m. Grobnica i sarkofag izrađeni su od alabastera i ukrašeni zlatom i postavljeni u centralnom delu Mauzoleja, na uzdignutom podijumu popločanom mermerom i okruženom kolonadama (stubovima) u jonskom stilu. Kolonade su podupirale piramidalni krov takođe ukrašen statuama i kipovima. Na vrhu krova nalazila se statua koja je predstavljala kočije koje su vukla četiri konja. Ukupna visina Mauzoleja bila je 45m, od čega je centralni podijum sa grobnicom bio visok 20m, 12m su bile visoke kolonade, 7m piramidalni krov i 6m statua kočija na vrhu krova.

Naročita lepota građevine nije bila samo u njegovoj strukturi, već i u dekoracijama i statuama koje su ukrašavale njenu spoljašnjost na raznim nivoima građevine, od poda do samog krova. Na građevini se nalazilo nekoliko desetina statua ljudi, lavova, konja i drugih životinja u prirodnoj veličini i većih. Isklesali su ih četiri grčka skulptora - Briaksos, Leohares, Skopas i Timoteus, pri čemu je svaki od njih ukrašavao po jednu stranu Mauzoleja. Posebno mesto u istoriji pripada ovoj građevini ne samo zbog brojnih statua ljudi i životinja, već i zbog činjenice da ona nije bila posvećena nijednom od bogova stare Grčke. Danas se po imenu ove građevine sve velike i raskošne grobnice nazivaju mauzolejima.

    

Statua Zevsa u Olimpiji

Još jedno svetsko čudo je bila statua boga Zevsa - vrhovnog boga starih Grka u čiju čast su se održavale Olimpijske igre, a nalazila se na prostoru same Olimpije po kojoj su igre i dobile naziv. U vreme Olimpijskih igara prestajali su ratovi, a atlete iz Male Azije, Sirije, Egipta i Sicilije su dolazili da proslave Olimpijadu i obožavaju svog boga nad bogovima - Zevsa. Statua se nalazila u samom gradu Olimpiji, na zapadnoj obali današnje Grčke, oko 150 km zapadno od Atine.

Računanje vremena kod starih Grka započinje 776. g.p.n.e. kada se veruje da je počelo i održavanje Olimpijskih igara. Ogromni Zevsov hram konstruisao je arhitekta Libon i on je izgrađen oko 450. g.p.n.e. Usled rastuće moći antičke Grčke, jednostavni hram u dorskom stilu delovao je isuviše obično, pa su bile potrebne krupne izmene na njemu. Rešenje je pronađeno u izgradnji ogromne statue. Atinski skulptor Fidija dobio je ovaj "sveti" zadatak. Tokom narednih godina, hram je privlačio posetioce i vernike iz celog sveta. U drugom veku p.n.e. izgrađena statua je uspešno renovirana, a u prvom veku p.n.e. rimski imperator Kaligula pokušao je da statuu prebaci u Rim - pokušaj je propao kada su se građevinske skele koje su podigli njegovi radnici urušile. Kada su Olimpijske igre zabranjene 391. g.n.e. po naredbi cara Teodosija I kao paganski običaj, naređeno je i da se Zevsov hram zatvori. Kasnije, Olimpiju su zadesili zemljotresi, odroni i poplave, a hram je oštećen i u požaru u petom veku n.e. Nešto pre toga, statua je prebačena u carsku palatu u Konstantinopolju, gde se nalazila sve dok nije uništena u velikom požaru 462. g.n.e. Na mestu gde je nekada bio stari hram danas nema ničeg osim ostataka kamenja, temelja građevine i palih stubova.

Fidija je izgradnju statue započeo oko 440 g.p.n.e. Nekoliko godina ranije, on je razvio tehniku izgradnje ogromnih statua od zlata i slonovače pomoću drvenog rama na koji su se postavljali komadi metala i slonovače, a zatim se skulptura prekrivala zlatom. Fidijina radionica i danas postoji u Olimpiji i identična je po veličini i nalazi se na istom mestu kao i u vreme kada je postojao Zevsov hram. U njoj je Fidija vajao komade buduće statue koji bi zatim bili sklopljeni u celinu. Kada je statua završena, jedva da je mogla da stane unutar hrama. Strabo piše: "... Iako je hram sam po sebi veoma prostran, skulptora su kritikovali što nije poštovao zadate mere. Sedeća statua Zevsa je bila toliko velika da je njena glava dodirivala tavanicu." Po ovom opisu može se zaključiti da je impresivna veličina statue nju upravo i činila tako izvanrednom. Osnova statue bila je 6,5 m široka i 1 m visoka. Visina same statue je bila 13 m - kao današnja četvorospratnica. Statua je bila toliko visoka, da su posetioci više opisivali tron, nego Zevsa i njegovu skulpturu. Podnožje trona bilo je ukrašeno rezbarijama sfinge i figurama Pobede sa krilima, skulpturama grčkih bogova Apola, Artemide i Niobine dece, kao i mitskih bića. Na Zevsovoj glavi nalazio se venac od maslinovog šiblja. U njegovoj levoj ruci nalazio se skiptar sa orlom na vrhu, a njegova odeća je bila ukrašena rezbarijama životinja i ljiljana.

Bile su napravljene i kopije ove statue, uključujući i veliki prototip u Sirenu (Libija). Međutim, nijedna od njih nije očuvana do današnjih dana. Tako je ova statua ostala zapamćena kao najzapaženija tvorevina grčke skulptorske umetnosti.

     

Faros u Aleksandriji

Od svih svetskih čuda, jedino je svetionik u Aleksandriji, pored svoje arhitektonske čudesnosti, imao i praktičnu namenu - omogućavao je brodovima bezbedan povratak u Veliku luku Aleksandrije. U arhitektonskom smislu, ovaj svetionik je ipak imao najveći značaj - to je bila najviša građevina na svetu u to vreme i njena svetlost se mogla videti na 50 kilometara od aleksandrijske obale. Nalazio se na drevnom ostrvu Farosu u blizini grada Aleksandrije u Egiptu.

Nedugo nakon smrti Aleksandra Velikog (Makedonskog), njegov namesnik Ptolomej Soter preuzeo je vlast nad Egiptom. Podigao je i uzeo za svoju prestonicu Aleksandriju u čijoj se blizini nalazi ostrvo Faros, a za čije ime se veruje da potiče od reči Pharao's, što znači "faraonovo ostrvo". Ostrvo je sa obalom bilo povezano pomoću nasipa nazvanog Heptastadion koji je postao druga luka Aleksandrije. Usled nepovoljnih uslova za pristajanje brodova i plitke obale tog regiona, izgradnja svetionika je bila neophodna.

Izgradnju je započeo Ptolomej Soter oko 290. g.p.n.e, a ona je završena nakon njegove smrti, tokom vladavine njegovog sina Ptolomeja Filadelfija. Sostratus, Euklidov savremenik, bio je arhitekta svetionika, ali su detaljne proračune za građevinu izvršili naučnici aleksandrijske biblioteke-muzeja. Svetionik je bio posvećen bogovima spasiteljima - Ptolomeju Soteru (u prevodu znači spasitelj) i njegovoj ženi Berenis. Vekovima je Faroski svetionik bio znamenje aleksandrijske luke koji je noću svetleo pomoću upaljene vatre, a danju je ogledalima reflektovao sunčevu svetlost. Ovaj svetionik je bio prikazan i na rimskim novčićima.

Kada su Arapi pokorili Egipat, divili su se Aleksandriji i njenom bogatstvu. Svetionik nastavlja da se pominje u njihovim spisima i putničkim izveštajima. Ipak, novi vladari su prestonicu premestili u Kairo, s obzirom da nisu imali nikakvih veza sa Mediteranom. Kada je greškom veliko ogledalo svetionika razbijeno, ono nije bilo ni zamenjeno. Veliki zemljotres 956. g.n.e. potresao je Aleksandriju i naneo manja oštećenja svetioniku, a zatim su dva još jača zemljotresa (1303. i 1323. g.n.e.) nanela nova, još veća oštećenja. Kada je poznati arapski putnik Ibn Batuta posetio Aleksandriju 1349. g.n.e., nije mogao da uđe u ruinirani svetionik, čak ni da priđe njegovom glavnom ulazu. Poslednje pogavlje u istoriji svetionika dogodilo se 1480. g.n.e. kada je egipatski sultan Mameluk Ćatbej odlučio da ojača odbrambene zidine grada Aleksandrije - izgradio je srednjovekovnu tvrđavu na istom mestu na kojem se nalazio svetionik, koristeći njegov građevinski materijal, pre svega mermer.

Od šest uništenih svetskih čuda, svetionik je nestao poslednji. U spisima savremenika, Straboa i Plinija starijeg, mogu se naći detaljni opisi svetionika i načina njegovog funkcionisanja. Oni opisuju na koji način je ogledalo reflektovalo svetlost desetinama kilometara na pučinu i iznose legendu po kojoj je ogledalo takođe korišćeno i za spaljivanje neprijateljskih brodova pre nego što bi se uopšte i približili luci. Arhitektonski, ovaj svetionik je ostavio velikog traga i uticaja na kasnije izgrađene svetionike duž Mediterana i u Španiji, a danas se u romanskim jezicima (francuskom, italijanskom, španskom) svetionik kaže "faros".

      

Azur Travel

 

Sva prava zadržana Agencija Autentik / Autentik.rs Popusti